Gaston Bachelard (1884.-1962.) neprijeporno je jedna od glavnih figura znanstvene misli i književne kritike 20. stoljeća. Njegovi eseji o znanosti, imaginaciji, prostoru i snovima značajan su doprinos na polju filozofije i književnosti. Neki ga smatraju i najvećim psihoanalitičarem poslije Freuda.
U radovima kao što su La Philosophe du non (1940.), La Poétique de l’espace (1957. u Parizu; i u hrv. izdanju, Ceres, 1997.) i La Poétique de la rêverie (1960.), Bachelard je u teoriju uveo tvrdnju da četiri počela ― zemlja, voda, vatra i zrak ― utjelovljuju kako stvaralačku narav tako i osnovne oblike života. Zatim je istraživao značenja tih simbola kroz vrijeme u svjetskoj književnosti. Njegove su spoznaje utjecale na mnoge kasnije francuske filozofe, kao što su primjerice Michel Foucault i Jacques Derrida.
U svojem najpoznatijem djelu, Psihoanaliza vatre (La Psychanalyse du feu, 1938.), Bachelard stavlja fenomen vatre na raskrižje znanosti i pjesništva. U predgovoru on piše: „Proučit ćemo problem u kojem se objektivni stav nikad nije mogao ostvariti, u kojem je prvotna privlačnost toliko konačna da izobličuje i najuspravnije duhove uvijek ih vraćajući u pjesničko krilo gdje sanjarije zamjenjuju misao, gdje pjesme skrivaju poučke. To je psihološki problem koji o vatri postavljaju naša uvjerenja. Taj nam se problem ukazuje tako izravno psihološki da ne okolišamo govoriti o psihoanalizi vatre.“ (Mate Maras)