Knjiga, pod nazivom Aporija, bavi se problematikom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života. Radnja knjige ima oblik unutarnjeg monologa. Kroz monolog glavnog (i jedinog) lika u knjizi, čitatelj ulazi u svijet čovjeka koji je izgubljen i bespomoćan, čiji život je sveden na besmisleno trajanje ispunjeno uzaludnim pokušajima da nađe nekakav smisao, kako bi mogao nastaviti. Svijet oko njega je opor i on ne želi njime komunicirati, povlači se u sebe i neodlučan čeka da se nešto sudbonosno dogodi što će ga odlediti i definirati. Ali sve traje i traje bez ikakva uzbuđenja. Malo je ljudi oko njega koji ga zanimaju i koje svim silama izbjegava, izmiče im na sve bizarne načine. Jedina stvar koju prati je vrijeme i promjene koje zamjećuje u prirodi, na cvijeću, pticama i njihovu letu, pravljenju gnijezda, brizi za pomladak; ili je zaokupljen oblacima koji izvode nevjerojatne dinamične poetske predstave, iznad njegove kuće, ulice, rijeke. Oblaci opjevani u mnogim pjesmama koje on ponovno traži u starim knjigama po policama knjižnica i u velikoj i staroj obiteljskoj biblioteci. U šumi i po perivojima promatra ptice ali i drveća koja se tako brzo mijenjaju. Zima, ljeto, proljeće, jesen. U jesen su stabla najljepša. Taj njegov interes je površan, prolazan. U nemogućnosti bilo kakvog pomaka, on nastavlja govoriti, a time ujedno nastavlja svoj život unutar kruga stvorenim od riječi koje izgovara.

Aporija u početku ima poneke od osobina konvencionalnog romana, odnosno vrijeme i mjesto radnje, te radnju, što se kasnije postupo gubi, neprimjetno iščezava, sve dok pred kraj samog romana kada u potpunosti ne nestane. Što se knjiga bliži kraju monolog koji izgovara glavni lik biva sve više oslobođen uobičajene gramatičke strukture.