Objava u kategoriji: Biografije autora

Goran Srdarević rođen je 1982. godine u Osijeku, gdje pohađa osnovnu i srednju elektrotehničku školu, a diplomu inženjera telekomunikacija stječe na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Uspješni prvijenac “Izravno” objavljuje 2014. Bio je jedan od dvojice autora čije je rukopise izdavačka udruga Katapult, posvećena promoviranju mladih i još nepoznatih autora, izabrala kao najbolje romane godine. Roman SF žanra “Najteže vrijeme za istinu onda je kada sve može biti istina” objavljuje 2021., koji je zbog velikog zanimanja publike već 2023. godine doživio drugo izdanje. Najnovijim romanom “Starački dom za maloljetnu delinkvenciju” odlučio se okušati u žanru komedije. Autor, među ostalim, piše i kratke priče, a trenutno radi na još jednom rukopisu.

Autor se ozbiljnije publici predstavio početkom stoljeća kada na blogu objavljuje više od 700 pjesama. U prvoj knjizi bavi se svojom bolešću te mu u biblioteci „Profil klinika“ 2014. izlazi „Izdisaj/Astma“. Romani koji slijede „Tajkunovi nasljednici“ (2015.) i „Dosta!“ (2016.) žanrovski bi se mogli smjestiti u akcijske trilere, a početkom 2017. tiskana mu je i prva zbirka poezije „Stvarajmo svemir“ u biblioteci „Terra sancti Martini“ Gradske knjižnice Dugo Selo, u kojoj je 2021. izišla i zbirka kratkih priča „Skok s ruba sela“.
Aktivno sudjeluje u radu neformalne udruge Klub pisaca Gradske knjižnice Dugo Selo, organizirajući pjesničke i književne susrete u gradu te na gostovanjima širom Hrvatske.

Mario Pavše rođen je 13. listopada 1977. u Zagrebu. Inženjer je informacijske tehnologije, programer mobilnih aplikacija operacijskog sustava Android, računalni operator, autor igre AndroMathick i strastveni matematičar s dugogodišnjim iskustvom rada s učenicima na području matematike.

VIŠNJA MACHIEDO rođena je u Zagrebu, gdje je živjela kao samostalna umjetnica. Djelo Osamnaest izazova, rezultat dvadesetogodišnjeg bavljenja francuskom poezijom, potvrđuje prožimanje njezinog kritičko-istraživačkog, esejističkog i prevoditeljskog rada.

Objavila je »svojeg« Baudelairea (Moje razgolićeno srce, odabir iz Cvjetova zla i proza, 1995), a prethodno i autorsku antologiju Komedije dell’ arte (1987). Zapaženi su njezini prijevodi niza proznih i kazališnih djela s francuskog i talijanskog (Molière, Mérimée, Villiers de I’Isle-Adam, Segalen, Gide, Céline, Sartre, Camus, Vian, Mariën, de Obaldia, Finkielkraut, Bruckner, Baricco…), radiofonske dramatizacije i adaptacije (među potonjima i autori kao Wilde, Mishima, Péguy, Valéry, Breton, Yourcenar, Svevo, Sanguineti…), te njezini vlastiti eseji (u rasponu od srednjovjekovnih obrada Tristana do redateljskog profila V. Habuneka i pjesništva N. Šopa). Uređivala je i školska izdanja. Dobitnica je godišnje nagrade DHKP-a i povelje za zasluge Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu.

Mladen Machiedo se rodio 1938. u Zagrebu u dalmatinsko-primorsko-srednjoeuropskoj obitelji. Tu se školovao, diplomirao romanistiku i doktorirao. Proveo je dvije godine na specijalizaciji u Scuola Normale Superiore u Pisi. Redoviti je profesor talijanske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djeluje kao znanstvenik (istraživač i teoretičar), kritičar, pjesnik i prevoditelj. Predavao je kao gost na desetak talijanskih sveučilišta, uključivši jedan semestar u Trentu, a dopunski (prije domovinskog rata) dvije godine u Sarajevu. Član je uredništva časopisa »Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia« i internacionalnog uredništva časopisa »Testuale« (Milano-Novara). Dobitnik je više talijanskih nagrada (»Quasimodo«, »Circe Sabaudia«, »Poesia aperta: Un poeta per l’Europa«, »Agrigento«, »Lerici Pea«, »Biagio Marin«), uz one u domovini (»J. J. Strossmayer«, »Frano Čale«, »DHKP«).

Njegova bibliografija obuhvaća: niz znanstvenih i kritičkih djela u zasebnim knjigama (Od kanconijera do svemirske nepoznanice, 1973; Leonardo da Vinci i poezija, 1981; Vicini ignoti, 1992, O modusima književnosti, 1996; Umješnost previda / L’art de l’oubli, 1997; Sotto varie ango-lazioni, isto) i većim separatima (Machiavelli segreto, 1974; Mahnito stoljeće. Talijanski roman seičenta, 1976), zbirke poezije (Aeroliti na hrvatskom 1982, na talijanskom 1989; Na strani dima, 1994; Senza risposta, 1995), antologije i izbore (Novi talijanski pjesnici, 1971; Otto poeti croati, 1974; Giovane poesia croata, 1977; Antologija talijanske poezije XX stoljeća, 1982; Drukčiji i drugi, talijanska pripovijetka 20. stoljeća, redaktura skupnog djela,1995), te brojne prijevode s talijanskog (Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti, Campana, Montale, B. Marin, Pavese, Calvino, Cattafi, R, Porta i drugi), odnosno na talijanski (osobito Nikola Šop), od kojih su neki doživjeli ponovljena i proširena izdanja.

Branimir Farkaš rođen je 16. svibnja 1970. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar i vanjskopolitički komentator Hrvatske televizije. Nakon osnovno- i srednjoškolskog obrazovanja, 1997. godine diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a od 1997. do 1998. pohađao je Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske. Do sada je bio sudionik i izlagač na više međunarodnih seminara (Montreaux, Den Hag, Atena, Antalya,…). Od 1997. godine je međunarodni izvjestitelj/reporter, komentator i dokumentarist HRT HTV emisije TVD; TVD3, Vijesti, Hrvatska danas, Hrvatska uživo, Paralele, Horizonti, Euromagazin, Motrišta, Meridijan 16, Priroda politike, Puls Hrvatske, Brisani prostor itd., sa više od 1200 reportaža, a od toga više od 450 njih iz inozemstva. Autor je više dokumentarnih filmova (Arapska pustinja (2000.) HTV, Danska uživo (2001.) HTV, Dođi, daj ruku (2001.) ADU, Moje tijelo (2001.) ADU, Tri gracije prekvalifikacije (2012.) HTV, Križ koji nestaje (2012.) HTV), brojnih intervjua sa domaćih i svjetskim državnicima i političarima. Također je ostvario i zapaženu karijeru u vanjskoj diplomaciji Republike Hrvatske. U Nakladi Ceres ima objavljene dvije drame, Iskrica i Živjeti ili umrijeti u Hrvatskoj.

Mirna Gajski Jolić, diplomirana geštalt psihoterapeutkinja i socijalna pedagoginja, zaposlena je u jednoj zagrebačkoj udruzi kao koordinatorica programa za mlade. Živi i radi u Zagrebu od 1983. godine. Tek nekoliko godina se bavi pisanjem, a počela je nakon što je sudjelovala u pisanju obiteljske knjige o moždanom udaru svoje majke i životu obitelji nakon toga. Pisanje smatra svojevrsnom terapijom i traganjem za autentičnim izričajem kojim dijeli svoje istinsko necenzurirano „ja“. Niz godina radi kao savjetovateljica i odnedavno kao psihoterapeutkinja, a u svijet slikovnica ulazi knjižicom za djecu – “Potresec”. I dalje namjerava pisati – za djecu i odrasle.

ANA DOBRIČIĆ rođena je 4. travnja 1979. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju (Tituša Brezovačkog) završava također u Zagrebu.  Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 2005. godine te dobiva zvanje Profesora talijanskog i španjolskog jezika i književnosti.

Iste godine zapošljava se u struci te sljedećih šest godina provodi kao profesor stranih jezika. U tom periodu otvara vlastitu školu te se bavi njenim vođenjem sve do 2009. kada napušta posao predavača te se zapošljava u Algoritmu kao Savjetnik za nastavu. Upravo tamo po prvi puta dolazi u doticaj s izdavaštvom u kojem i trenutno radi.

Pisanjem se počinje baviti sasvim slučajno kako to često i biva. U pokušaju da napiše koncept slikovnice koji bi poslužio nekom od autora s kojima surađuje da ju pretoči u vlastito autorsko djelo spontano ju samostalno uobličava te tako nastaje njen prvi naslov Blanka i oblaci. Izdana u Nakladi Ceres, objavljena je u prosincu 2021. te je imala odličan prihvat među knjižnicama i mladim čitateljima te još uvijek traje interes za gostovanjima i čitanjima.

Ponesena stvaralačkim naletom tada dovršava i Čarobne naočale, svoju drugu slikovnicu, za koju ubrzo dobiva ponudu od izdavača Mala zvona koji je izdaje u listopadu 2022.

Usplahireni Hinko i Nemaš pojma! nastaju nakon toga inspirirani situacijom u kojoj smo se svi našli (senzibiliziranja na prisutnost zaraze u našoj okolini) a  sa željom da najmlađima pokušaju pojasniti i približiti problematiku koja ih je snašla, a koju njihovi maleni umovi ne mogu u potpunosti razumjeti iz informacija kojima su okruženi.

Nemaš pojma! objavljena je u listopadu 2022., a uz malo sreće Usplahireni Hinko će ugledati svjetlo dana u 2023. godini.

Najnoviji naslov koji je netom dovršila, Jeziva kućica, upravo je dobio ponudu da bude uvršten u plan izdavanja za 2024. kod izdavača Mala zvona.

Piše, naravno, i dalje jer uvijek postoji potreba za približavanjem nekog pojma ili problema djeci, a u kombinaciji sa svojom strukom koja ju vječito tjera da djecu nečemu nauči teme će uvijek biti poučne i informativne.

Hrvoje Milić rođen je 1978. godine u Slavonskom Brodu, gdje je proveo veći dio djetinjstva. Zbog rata u Hrvatskoj, osnovnu školu pohađa i završava u Njemačkoj; poslije četiri godine vraća se u rodni grad. Nakon završetka gimnazije u Brodu, odlazi u Zagreb na studij; uz studiranje piše i slika. Diplomirao je 2004. godine na odsjeku dizajna i projektiranja na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Nedugo poslije studija zapošljava se u struci, ali ubrzo napušta mjesto dizajnera kako bi se intenzivnije posvetio slikanju i pisanju. Od tada je sudjelovao na više grupnih, te imao i nekoliko samostalnih izložbi. Svoju prvu knjigu, roman pod nazivom „Aporija”, objavljuje 2015. godine. Dvije godine poslije objavljuje drugu knjigu „Monolog u blatu”. Trenutno živi u Zagrebu i piše prozu, drame i poeziju. “Gdje je mačka?” je njegova treća objavljena knjiga.

Rođen sam 8. veljače 1996. u Zagrebu. Život sam proveo na selu gdje su, umjesto dosadnih sivih zgrada, moju maštu hranili prizori iz prirode. Oblak nije bio oblak nego zmaj, a grana pala s drveta moj mač. Brdo je bilo usnuli div, potok otrovna zmija. Dane sam provodio u “dječjoj mašti“, otkrivao i stvarao nove priče. Tada su stigli tinejdžerski dani, maštu su zamijenila ozbiljna prijateljstva, ljubavi i gotovo odrasli problemi.

Pohađao sam Željezničko-tehničku školu u Zagrebu, sada Tehnička škola Zagreb. Brojevi, tablice i grafovi izazivali su moju maštu. Tek potkraj školovanja ona se sa zrelošću rasplamsala i tada sam shvatio da sa svim svojim osjećajima koje sam ćutio tijekom godina – ljubav, smijeh, ljutnja, zavist, oholost, mržnja, i ljudima koje sam susreo mogu stvarati. Uzeo sam pero kao što vitez uzme mač i počeo pisati. Redci su postali odlomci, odlomci stranice. Likovi kao na filmu skakali su mi pred očima. Svako zrnce prašine bilo je pod mojom kontrolom. Tako su rođeni “Revolveraši“ i avantura je počela.