Nakon što je otišao iz rodne Bugarske u potrazi za slobodom, Cvetan Todorov postao je jedan od onih čistih intelektualaca koje Francuska voli uzgajati.
“Tzvetan”, kako su ga zvali Francuzi, napisao je mnogo vrijednih stvari o književnosti, slikarstvu, povijesti i suvremenosti. S vama ovdje dijelimo devet misli iz njegovih knjiga.
Cvetane, zbogom!
Nije dovoljno da se borimo protiv zla u ime dobra, nego se moramo boriti i protiv samouvjerenosti onih koji tvrde da uvijek znaju što je dobro i što je zlo… Ljudi koji misle da su utjelovljenje dobra imaju iskrivljen pogled na svijet.
Obični čitatelj, koji čita knjige da bi dao smisao svojem životu, ima više pravo nego profesori, kritičari i pisci koji ga uvjeravaju da književnost govori samo o sebi, ili da nas poučava očaju. Kad on ne bi imao pravo, čitanje bi brzo izumrlo.
Oni koji propovijedaju bezgraničnu toleranciju daju prednost jakima na štetu slabih. Tolerancija prema silovateljima znači netoleranciju prema ženama. Ako toleriramo tigrove u istom prostoru s ostalim životinjama, to znači da smo spremni sve životinje žrtvovati tigrovima.
Govoriti i slušati, čitati i pisati – to je ono najuzvišenije što može raditi pošten čovjek.
Barbar uopće nije onaj koji vjeruje u barbarstvo. Barbar je onaj koji misli da neki narod ili neki ljudi ne pripadaju posve čovječanstvu i da zato s njima može postupati onako kako nikad ne bi dopustio da se postupa s njim samim.
Kad se kolje u ime demokracije, to nije nimalo ugodnije nego kad se kolje u ime Boga, Alaha, Vođe ili Partije.
Dvadeset godina živio sam u Bugarskoj pod komunizmom. Ono što mi se najdublje usjeklo u pamćenje nije bila tisuću i jedna tegoba svakidašnjeg života, pa čak ni neprestani nadzor i manjak slobode. Više od svega u svijesti mi je ostao ovaj paradoks: sva ona zla počinjena su u ime dobra i pravdala su se svijetlim ciljevima.
Čovjek je nezamisliv bez drugih. Čim dođe na svijet, ulazi u dijalog glasova koji ga okružuju, kako predaka, tako i suvremenika… Kad se udaljavamo od svijeta i bavimo se isljučivo samima sobom, sami sebe osuđujemo na čemer.
Jedina besmrtnost koja ima smisla: da drugi žive u nama i mi u drugima.