Tomislav Šutalo (1950.) ovom se knjigom želio oglasiti kao pjesnik neupitne domovinske senzibilnosti. Knjiga sadrži pjesme raznolike inspiracije i nejednakog pjesničkog dosega. Autor je stavio na papir najljepše stihove onda kada je pisao o sebi samom, svome djetinjstvu, svome hodu kroz život kad je skupljao životna iskustva. U tim pjesmama prevladavaju sjećanja na ljude s kojima je bio vezan istinskim prijateljstvom.

Važan dio knjige Pjesme i usputne misli (podijeljene u četiri dijela), čine angažirane pjesme u koje je Šutalo, na izravan način, utkao svoje neslaganje s onima koji su ovu zemlju doveli na sam rub propasti u duhovnom i materijalnom smislu. Hrvatski narod se borio s velikim teškoćama pod tisućugodišnjim jarmom tuđinskih vlasti i u tom teškom i dugačkom razdoblju znao je očuvati svoju plemenitost i sve svoje pozitivne moralne vrline. To nikad nije bilo upitno! – poruka je ove knjige.
Ustoličenjem hrvatske samostalne i nezavisne Države, otvaraju se vrata procvatu i dominaciji nemorala, kriminala, bijede i elementarnog siromaštva u hrvatskome društvu, umjesto duhovnog napretka, rada, reda i svekolikog blagostanja. Autor vrlo plastično i uvjerljivo slaže u stihove sve te nove negativne pojavnosti i nakaradnosti što kod čitatelja s opravdanjem izaziva revolt i osjećaje protivljenja. S druge strane, u mnogim pjesmama, prisutan je autorov žal za propadanjem i potpunim iščezavanjem hrvatskoga iskonskog ponosa i prkosa. Pjesme u ovoj knjizi istinski su i bolan autorov krik i oštar protest protiv svih onih koji su hrvatsku zemlju doveli u nepodnošljivo i ponižavajuće stanje duhovne i materijalne bijede.