Product Description

Zlatko Tomičić (1930. – 2008.) osebujna je pojava u hrvatskoj književnosti i kulturi. Njegovo ogromno djelo nije još ni izdaleka pročitano ni doživljeno niti ocjenjeno u njegovoj zemlji koju je on obožavao i ljubio. Zbog te privrženosti svom narodu i domovini ispaštao je možda više nego bilo koji drugi hrvatski intelektualac u vrijeme Hrvatskog proljeća. Tomičić je bio pokretač i glavni urednik Hrvatskog književnog lista, kulturnoga glasila koje je izvršilo golem utjecaj na buđenje hrvatske svijesti sedamdesetih godina.
Zlatko Tomičić ljubio je svaki pedalj svoje zemlje. To se vidi i osjeća u svim njegovim djelima, a posebice u poeziji. Moslavina mu je bila posebice draga i uvijek je rado tu dolazio i obilazio cijelo moslavačko područje. Njegove treptave i pronicljive oči zapažale su svaku pojedinost, svaki događaj ili promjenu u potoku i šumi, u jezeru i bari, po blagim, pitomim padinama i proplancima, po dvorištima težačkih kuća, na borama marljivih i umornih moslavačkih ljudi. Gledali smo ga kako njegovo lice tada blista od iskrene radosti. Cvrčak je u njemu pjevao, ali mi nismo tada svaki put imali ključ ili kod, pa nismo znali kako da dopremo do njegovih uzvišenih pjesničkih figura, do te melodične glazbe, do njegova poetskog senzibiliteta. Moslavačka idila ljeta, prelijepog, strastvenog i nezaustavljivog pjeva ptica u šumi, iznad seljačkih kuća u Gornjoj Jelenskoj, oko kuće i jezera imanja gdje je Zlatko Tomičić odsjedao sa svojom ženom Višnjom, sve to je pjesnik zapisao na svojim poetskim stranicama, koje su ukoričene u ovoj knjizi. Sve to također pamte mnogi Moslavčani koji su Tomičića poznavali i sačuvali ga u dostojnim uspomenama.
Tomičićeva zbirka pjesama Nebo nad Moslavinom najbolje svjedoči o tom iskrenom i ljubavnom dodiru pjesnika s pitomim brežuljcima i tihim, marljivim ljudima ovog kraja. Znao je on često reći da Moslavinu resi, krasi, nadahnuta i iskonska ljepota koju su ovi ljudi znali sačuvati do dana današnjega. Takva je i njegova knjiga o Moslavini i Nebu nad Moslavinom. Ona je Čuđenje u svijetu današnjeg pjesništva, hrvatskoga zamrlog pjesništva koje nitko ne čita, za koje nitko ne mari. Svi pišu, nitko ne čita, ponavljao je Tomičić nekadašnju Krležinu žalopojku.