O Dragi Štambuku obično se govori kao o pjesniku izrazito spiritualne usmjerenosti. Takva tvrdnja nesumnjivo je načelno točna, jer je u ovog pjesnika uvijek snažno naglašena duhovna vertikala, riječi za njega nisu ravnodušni, desupstancijalizirani medij operacionalističke poetske igre, nego ulazeći u tekst donose sa sobom svo bogatstvo nadosobnog sjećanja što su ga tijekom stoljeća upile. Štujući to bogatstvo a ne rastvarajući ga u neobavezno poigravanje zvukom i slikom, Štambukove riječi uvijek upućuju i onkraj sebe samih, upućuju naprosto onkraj, smjeraju na transcendenciju. No specifičnost ove poezije posve ćemo mimoići ne priznamo li kako bi u suvremenom hrvatskom pjesništvu, izuzmemo li opus Tonča Petrasova Marovića, teško bilo pronaći autora u kojeg je iskustvo tijela, u njegovoj bolnoj tvarnosti i nesvodivosti, prizvano tako intenzivno kao u Štambuka. (Hrvoje Pejaković)