Klasična perzijska poezija je poezija stroge forme, metra i rime. Stoljećima ju je u tom obliku pamtio i prenosio iranski narod. Za razliku od stroge forme klasične poezije, moderna iranska poezija lišena je svih formalnih stega i zadanih oblika. To je bio razlog da nije bila prihvaćena. Književna kritika ju je nemilice sasjekla, a nije bilo nikakve nade da bude prihvaćena u narodnom pamćenju. Međutim, pojavom velikog pjesnika, Nime Jušiđa, dvadesetih godina proteklog stoljeća, nepremostiv jaz između klasične i moderne poezije bio je prijeđen. Poslije Jušiđa moderna poezija utirala je polako, ali sigurno sebi put. Čitave plejade izuzetnih pjesničkih imena zapljuskivale su plodne obale iranske poezije. Među njima je i Ahmad Šamlu, čiji je najveći uzor bio upravo Jušiđ. Na njega su još snažno utjecali francuski nadrealisti, Aragon i Eluard, te Lorca, Camus, Sartre, Gide i Majakovski. Njegova poezija uvijek je bila bliska narodu i običnom životu iz kojeg je on i crpio inspiraciju i snagu. Ova knjiga pjesama napokon će omogućiti čitanje i upoznavanje Šamluove poezije i na ovim prostorima.