Stanari izgubljenog doma novo je djelo hrvatskog dramskog pisca Dubravka Jelačića Bužimskog (1948.), koji se nije javljao s novim dramskim djelima još od sredine devedesetih minulog stoljeća. To je možda pravi razlog što je u Zagrebu vladala velika radoznalost za njegov tekst, posebice u kazališnim krugovima. Knjiga je objavljena samo mjesec dana prije kazališne premijere u Histrionskome domu u Ilici, 21.siječnja 2012. Dramu je režirao Zlatko Vitez.

Bužimski vrlo vješto i uvjerljivo, doživljeno, razvija ovdje dramsku radnju koja na neobičan način povezuje i razdvaja četiri čudne obitelji koje žive pod istim krovom, u četiri odvojena stana, a da se ne poznaju, mada se na kraju ispostavlja da su svi povezani nekim rodbinskim vezama i iskustvima, a da to i ne znaju. Drama također dotiče mnoga tragična i kobna razdoblja kroz koja je ova zemlja prolazila minulog stoljeća, od strahota i tragedija u vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata i Bleiburga, pa preko cijelog razdoblja komunizma sve do Domovinskog rata i Oluje. Bužimski nije ravnodušan ni prema zastranjivanjima u današnjoj umjetnosti, potkupljivosti na svim društvenim razinama, žutilu sadašnjih medija i galopirajućem siromaštvu. No, njegova drama nije nimalo puki moralizator već jednostavno umjetničko djelo koje iznosi neke istine kojih jesmo i nismo posve svjesni, mada ih svakodnevno živimo i doživljavamo.