Poput romana odvija se život i rasprostire djelo Borisa Mardešića. Dobro je stoga što je slikar osnovne dionice svoga puta naznačio u podsjećajnome, autobiografskom tekstu, osjećajući potrebu za predočenjem jedne posvema osebujne karijere, kanda želeći podijeliti s čitateljem svoje nakane i svoju osjećajnost. Imao je, štoviše, pravo obujmiti i predočiti razloge svoje poetike. Usudio bih se, međutim, reći da glavnom motivacijom njegova uzleta u ovo, s njegove strane neistraženo, literarno područje – a u čemu najprije sagledavamo autorovu plemenitu narav – bijaše zapravo osjećaj dužnosti. Boris je, naime, smatrao potrebnim iskazati zahvalnost svima onima koji su mu pomogli u umjetničkome rastu i onima koji su mu poticajima bili uz bok u gorljivoj težnji k potpunome predanju umjetnosti; svojim najbližima, dakle, a navlastito vrijednoj Milanki.

Mardešićev tekst stoga poprima odrednice skupnoga životopisa, pri čemu je dolično naznačen i doprinos prijatelja (kritičara, galerista, povjesničara umjetnosti, vlasnika njegovih djela); no, u svemu se prisjećaji na poseban način dotiču uloge mentora/protagonista, bratskoga prijatelja Garibalda Marussija, bez čije bi podrške naš umjetnik zacijelo znatno teže dosegnuo stazu europske afirmacije. Posebno su, k tome, zanimljive stranice posvećene slikarovoj milanskoj promociji i prvim izložbama izvan domovine, jer pojedine od njih čine dio umjetničke povijesti prošlog stoljeća, obujmljujući mnoge protagoniste tog razdoblja, baveći se osebujnom problematikom postenformelskih gibanja. (iz predgovora Tonka Maroevića)