Monolog u blatu naslov je Milićeve druge knjige. Nakon romana Aporija, Milić je ponovno napisao začuđujuće neobičnu, mogli bismo čak slobodno reći: vrlo intrigantnu knjigu koju je teško odgonetnuti zato što se ovaj pisac vješto skriva iza formule jednostavnosti, a ta se jednostavnost ogleda i u njegovom stilu pisanja i isto toliko, i možda čak još izrazitije, u njegovom originalnom načinu razmišljanja. U svakom slučaju nalazimo se pred jednom modernom zbirkom pjesama koja nas vodi kroz senzualan poetski svemir u smušenu stvarnost koju danas moramo svi mi živjeti (u glibu i blatu) u ovom našem globalnom svijetu. Nismo samo mi u nevoljama svih vrsta i u posvemašnoj bijedi moralnog raspadanja i pucanja naših života i naših nadanja po šavovima Historije koja nije više herojska; Milić nam očito želi to poručiti. Posve smo zaglibili u dubokom blatu i malo je nade da ćemo se ikada odatle izvući. Globalno gledano jer smo na to natjerani, prisiljeni izmišljenom demokratskom voljom moćnika… Nekad nas obasipalo s nebesa sučevo zlato, sada nas nemilice guši blato…i ne samo nas tu na ovim oduvijek blatnim prostorima, već i one tamo daleko, pa i ove oko nas tu posve blizu.

Sve je pobjeglo u nesagledivu globalnost; tu na ovoj zemlji, živo biće ne nalazi više nikakva načina povezivanja, dodira, komuniciranja, razumijevanja. Čitajući ovu Milićevu knjigu, stalno sam čuo prodoran i tragičan krik nekoga tko se guši u mulju, u glibu, u dubokom blatu…

Poslije veličanstvene i moderno sročene knjige Aporija, s pravom smo se pitali, može li ovaj autor nastaviti tim originalnim putem u svom književnom stvaranju? Nismo dugo čekali potvrdan odgovor. (urednik Dragutin Dumančić)