Premda je Luis Vaz de Camoes, kao lirik, u stanovitoj mjeri već “udomaćen” u hrvatskoj prijevodnoj književnosti, Hrvati su još daleko od toga da bi se mogli pohvaliti kako je najveći luzofoni pjesnik (bilo “biografski”, bilo “bibliografski”) dostojno predstavljen u njihovoj kulturnoj sredini. Bilo bi uobraženo tvrditi da upravo ova knjiga ima zadatak makar i djelomično popuniti tu prazninu, to više što je dio soneta koje sadrži već odavno majstorski preveden na hrvatski (neki od njih i više puta). Osim toga, svi ovi soneti prevedeni su krajnje “heretičkim”  metrom, kada je riječ o hrvatskoj prevoditeljskoj tradiciji na području sonetne pjesničke vrste, predstavljajući prevoditeljevo osobno, prije svega, “glazbeno” doživljavanje Camoesa koje se, nažalost, nije uspjelo “pronaći” u prijevodnom tradicijom posvećenim (metričkim) kanonima. (Nikica Talan)