U romanu pratimo tri priče. Prva je o Adrianu i Heleni. Mladenačka ljubav u razdoblju kad zlatne niti komunizma lagano pucaju. Idealistička ikonografija mita o zlatnom dobu u infantilnom obliku ljubavi školaraca uzdrmana je odjecima svjetonazora “djece cvijeća”. Druga priča glas je neutažene žeđi u bezvremenom prostoru patnje i nade: ljubav bez odjeka, čekanje i strpljenje iz kojeg se izvija mudrost i milosrđe. Sve to kroz lik Adrianove majke – kao violine u Mozartovoj Lacrimosi. I treća, tu se upliće glas pripovjedača u vremenu sadašnjem, pokušaj nadvladavanja ograničenosti sudbine utjehom stvaranja. Ne kao pronađeni smisao u umjetnosti. Samo intimni smiraj. Reinkarnirani trenutak munjevita susreta raja i pakla. Izvan tog trenutka umjetnost nema smisla. (autorica)

Ovo je prvi roman Marije Paprašarovski objavljen u izdanju Naklade Ceres.