Samuel Beckett (1906. – 1989.) svoju književnu karijeru započeo je upravo ovim – našoj javnosti malo poznatim Beckettovim ranim djelom Proust (1931.). To je kritička monografija o genijalnom Francuzu, ali još više je to svjedočanstvo duhovnog susreta dvaju velikih pisaca. Knjiga je pisana s velikom ljubavlju i uzbuđenjem.
Beckett pristupa Proustovu tekstu s oštrim skalpelom u ruci i nemilosrdno ga razuđuje do tančina. Na prvi pogled reklo bi se da u njegovu pristupu nema sustavnosti, jer ga neodoljiva igra asocijacija vuče čas na jednu čas na drugu stranu, i čitatelj nikada ne zna gdje će i kako će njegova rečenica završiti. Ali kad se knjiga pročita do kraja, vidi se s kolikom je akribijom Beckett analizirao djelo čovjeka kojemu se divio.
Dio privlačnosti monografije Proust leži u načinu kako Beckett izravno daje naslutiti da kreće vlastitim putem, što se vidi odmah na početku ali se potvrđuje i u glavnini teksta. Međutim, iako se Proustov utjecaj ne da zanijekati, Beckettovo pismo je toliko individualno da njegovu vrijednost ne može umanjiti otkriće duboko skrivenih paralela. Posebno se to vidi kad Beckett na kraju pronicavo ističe kako je Proustovo razumijevanje vlastita pisanja često protuslovno s onim što govori.
Recimo i to da razumijevanje Becketta ne može biti cjelovito bez poznavanja ovog njegova mladenačkog Prousta u kojem iskreno priznaje koliko je na njega utjecao taj francuski pisac. Proustovo mu je djelo znatno pomoglo da ostvari invertiranu sintezu čitave lirske literarne tradicije, postavši jednim od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća. (Mate Maras)