Stanko Andrić znakovito je ime književnost na ovim skučenim prostorima. Donedavno mladi romanopisac i esejist (rođ. 1967.) sada je već zakoračio u ozbiljno razdoblje života i stvaranja. Tijekom studentskih godina objavljivao raznu prozu po časopisima, a svoje prvo značajnije djelo Povijest Slavonije u sedam požara objavljuje 1992. godine. Enciklopedija ništavila donijela mu je sveopće priznaje kao vrsnom piscu. Tada je Tonko Maroević napisao i ovo:

“Od samog početka iznimno svjestan pisac, mladi Andrić znade da ne gradi samo na terenu na kojemu je stasao, nego i na pijesku, živom pijesku kliskih riječi i njihovih neuhvatljivih značenja.”

Stanko Andrić predstavlja momka koji je znao odmjereno i mudro pisati esejističku prozu koja je imala i elemente novele. Njegov fini i dorađeni stil s finim humorom, lako je osvajao nadprosječnog čitatelja i osobito mlade književne kritičare, koji ga smatraju najzanimljivijom pojavom u suvremenoj hrvatskoj prozi. „Andrićevo pisanje jezgrovito je i odmjereno, teži objektivnosti i suzdržanosti definitivna izraza.
Sam izbor enciklopedijskih natuknica, rječnika, leksikona kao i način organiziranja teksta i neutralnog nizanja obrađenih čestica – vrhunac je metaknjiževne svijesti“.
(Tonko Maroević)