Samuel Beckett (1906-1989.) svjetsku je slavu stekao prvenstveno preko svojih predratnih romana i kazališnih komada, te je rijetko kome poznato da je ovaj Nobelovac (1969.) i jedini istinski književni nastavljač Jamesa Joycea pisao i vrhunsku poeziju, i to na engleskom i na francuskom jeziku.

Poput “škrabopisa”, dječjih nevinih poruka i spomenarskih glosa, Beckettovi stihovi u Stihoklepstvu izazivaju čuđenje i bude spokojstvo. Beckett se u Stihoklepstvu pokazuje i kao poeta ductus i kao poeta ludens. On uzimlje naizgled formu epitafa da bi pjevao o smrti i iščeznuću kao “činjenicama” društvenog opstanka. Sve se banalizira, pa tako i forma epitafa. Igra postaje višeznačna i ništavna. Jezični redukcionizam pojmovlja ništavila, ničega, nebitka, gubi posvećenu funkciju metafizike i oplošnjuje se kao tekstualni trik, igra koja kao u Axelosovim ili Finkovim meditacijama ima svrhu u sebi samoj.

nikakvo ništa
ne bude bilo
nizašto
toliko bijaše
nikakvo
ništa

Beckettovo “stihoklepstvo” ne iziskuje od čitača ovih apsurdno-bizarnih epitafa i “škrabopisa” neko dubinsko tumačenje, posljednju tajnu jezika i bitka. Daleko od toga. Užitak u čitanju ovoga tekstualnog, infantilnog spomenara smrti, odlazaka i putopisnih krhotina, obrnuto je razmjeran njihovoj dužini. Evo još jednog primjera.

sanjaj
beskrajno
bez predaha
ni o čemu

(Žarko Paić)