Jučer nas je ostavio jedan mudar čovjek.

Nakon što je otišao iz rodne Bugarske u potrazi za slobodom, Cvetan Todorov postao je jedan od onih čistih intelektualaca koje Francuska voli uzgajati.

“Tzvetan”, kako su ga zvali Francuzi, napisao je mnogo vrijednih stvari o književnosti, slikarstvu, povijesti i suvremenosti. S vama ovdje dijelimo devet misli iz njegovih knjiga.

Cvetane, zbogom!

  • Nije dovoljno da se borimo protiv zla u ime dobra, nego se moramo boriti i protiv samouvjerenosti onih koji tvrde da uvijek znaju što je dobro i što je zlo… Ljudi koji misle da su utjelovljenje dobra imaju iskrivljen pogled na svijet.
  • Obični čitatelj, koji čita knjige da bi dao smisao svojem životu, ima više pravo nego profesori, kritičari i pisci koji ga uvjeravaju da književnost govori samo o sebi, ili da nas poučava očaju. Kad on ne bi imao pravo, čitanje bi brzo izumrlo.
  • Oni koji propovijedaju bezgraničnu toleranciju daju prednost jakima na štetu slabih. Tolerancija prema silovateljima znači netoleranciju prema ženama. Ako toleriramo tigrove u istom prostoru s ostalim životinjama, to znači da smo spremni sve životinje žrtvovati tigrovima.
  • Govoriti i slušati, čitati i pisati – to je ono najuzvišenije što može raditi pošten čovjek.
  • Barbar uopće nije onaj koji vjeruje u barbarstvo. Barbar je onaj koji misli da neki narod ili neki ljudi ne pripadaju posve čovječanstvu i da zato s njima može postupati onako kako nikad ne bi dopustio da se postupa s njim samim.
  • Kad se kolje u ime demokracije, to nije nimalo ugodnije nego kad se kolje u ime Boga, Alaha, Vođe ili Partije.
  • Dvadeset godina živio sam u Bugarskoj pod komunizmom. Ono što mi se najdublje usjeklo u pamćenje nije bila tisuću i jedna tegoba svakidašnjeg života, pa čak ni neprestani nadzor i manjak slobode. Više od svega u svijesti mi je ostao ovaj paradoks: sva ona zla počinjena su u ime dobra i pravdala su se svijetlim ciljevima.
  • Čovjek je nezamisliv bez drugih. Čim dođe na svijet, ulazi u dijalog glasova koji ga okružuju, kako predaka, tako i suvremenika… Kad se udaljavamo od svijeta i bavimo se isljučivo samima sobom, sami sebe osuđujemo na čemer.
  • Jedina besmrtnost koja ima smisla: da drugi žive u nama i mi u drugima.