Skoro će Valentinovo. To je dan kao svaki drugi ako vam srce nije spremno. Zato ćemo ga razbuditi šok-terapijom! Ovo su ljubavna pisma književnika koja su tako vatrena da su progorjela papir…

Ernest Hemingway za Mary Welsh

Dobro, sad idem na jahtu s Paxthe, Don Andresom i Gregoriom, bit ću vani cijeli dan, a onda ću se vratiti kući, uvjeren da će me dočekati pisma, ili barem jedno pismo. Možda i hoće. Ako neće, bit ću jadni pasji sin. Ali, naravno, znaš kako se to rješava? Preživi se do jutra. Zapravo bi bilo najbolje da se uvjerim da neću dobiti ništa do sutra navečer, onda mi noćas neće biti tako loše. Molim te, piši mi. Da je to posao koji moraš odraditi, odradila bi ga. Paklenski se mučim bez tebe, šutim i trpim, ali nasmrt mi nedostaješ. Da te izgubim, uginuo bih onako kako ugine životinja u zoološkom vrtu kad izgubi družicu. Primi moju ljubav, najdraža moja Mary, i znaj da nisam nestrpljiv. Samo sam očajan.

Honore de Balzac za groficu Ewelinu Haska

Svaki čas ustajem i kažem u sebi: “Dobro, idem k njoj!” A onda opet sjednem jer se sjetim svojih obveza. Sav sam rastrgan. Ovo nije život! Još nikad mi nije bilo ovako. Progutala si sve drugo. Čim se usudim misliti na tebe, sav sam blesav i sretan. Vrtim se po sobi u blaženom snu, a svaki trenutak traje tisuću godina. U groznom sam stanju!

Vita Sackville-West za Virginiju Woolf

Nedostaješ mi više nego što sam mogla zamisliti – a pripremala sam se da mi jako nedostaješ. I zato je ovo pismo samo vrisak patnje. Ne mogu vjerovati da više ne mogu živjeti bez tebe. A ti si se valjda navikla da ti drugi to govore. K vragu, ti razmaženo stvorenje, znam da me nećeš ništa više voljeti zato što se ovako odajem – ali ljubavi, ne mogu s tobom biti pametna i suzdržana, previše te volim da bih to mogla.

Virginia Woolf za Vitu Sackville-West

Slušaj, Vita: otarasi se svojeg čovjeka, pa ćemo otići u Hampton Court, zajedno večerati na rijeci, šetati se vrtom na mjesečini, vratiti se kući u kasni sat, popiti bocu vina, nacvrcati se, i onda ću ti ispričati sve stvari koje imam u glavi, milijune, milijarde… One se neće pomaknuti danju, nego samo u mraku, na rijeci. Misli na to. Otarasi se svojeg čovjeka, kažem ti, i dolazi ovamo.

Voltaire za Olympe Dunover

Ovdje sam zatvorenik u kraljevo ime – mogu mi oduzeti život, ali ne i moju ljubav prema tebi. Da, obožavana moja ljubavnice, večeras ću te vidjeti, makar morao položiti glavu na panj. Tako ti svega, nemoj mi više pisati s toliko očaja! Moraš živjeti i biti oprezna, čuvaj se svoje gospođe majke kao najgoreg neprijatelja. Što to govorim? Čuvaj se svakoga, ne vjeruj nikome, budi spremna, čekaj da izađe mjesec; ja ću se prerušiti i izaći odavde, sjest ćemo u kočiju i juriti kao vjetar do Sheveningena; uzet ću papir i tintu, i onda ćemo pisati naša pisma.